|
Bilo mi je jasno da je gotovo s ovim dijelom mojega života. Da za tjedan dana punim osamnaest i počinjem živjeti punim plućima, bez da mi itko išta brani. Ionako mi ni sada nitko ništa nije branio, ali uzbuđena sam zbog mogućnosti koje ću imati kad postanem punoljetna.
Naravno da mi ovdje nitko ništa nije branio. Živjela sam u Domu za napuštenu djecu, koji je bio totalni propalitet. Mrzila sam ovo mjesto. Ovo je mjesto samo dokaz kako me roditelji nisu dovoljno voljeli da bi me ostavili uz sebe, nego su me predali drugim ljudima kako bi brinuli za mene. Gadila sam im se, znala sam to. Odbijala sam ljude od sebe jer sam se ponašala drugačije, što je ustvari meni bilo normalna svakodnevnica. Smatrali su me čudakinjom. Nekakvim freakom. Nisam uz sebe imala nikoga tko bi mi bio podrška dok sam prolazila kroz teška razdoblja. Nitko mi se nije usudio prići.
Ne,shvatila sam. Nije toliki problem u tome, koliko u tome što su me se bojali.
Tko se nebi bojao osobe koja može nestajati kad to poželi i teleportirat se na drugo mjesto? Ili postati nevidljivim? Plašila sam ljude kad bi se neočekivano pojavila u nekoj prostoriji. Ljudi bi sišli s uma kad bi me vidjeli, počeli bi vrištati i nazivati pogrdnim imenima.
Danas je bio jedan od onih dana kad sam htjela ostati u sobi i nastaviti spavati, zavući se u toplu deku i zaboraviti na današnji dan, probleme, poslove...
Razmišljala sam o tome što bi bilo kad bi imala ljude koji me vole, kad bi bila obična osamnaestogodišnjakinja s prijateljima oko sebe, s roditeljima koji bi brinuli o meni i ponašali se prema meni kao prema kćeri koja im je sve.
Začepi!, viknula sam u sebi. Ali nisam mogla zaustaviti suze. Iskreno, mrzila sam ovo. Nisam bila previše emocialna osoba, tako da mi je ovo bilo iznenađenje. Mrzila sam suze, jer su bile dokaz da sam preslaba.
Brzo sam ih otrla rukom i prebacila se na drugi bok. Svijetlost se nekako uvuklo kroz spuštene rolete i otkrilo tanak sloj prašine na prastarom ormaru.
„...ne, želim prijevoz do trgovačkog centra. Običan prijevoz! Taksi, zaboga!", čula sam iz hodnika poznati glas svoje cimerice Vane. Uz glasan tresak je zalupila vratima naše sobe i živčanim uzdasima ušla u sobu.
„Jutro“, pozdravila me mašući rukama i tjerajući par zujavih muha.
Preskočila sam pozdrav. „Gdje ideš danas?“, pitala sam uz duboko zijevanje, sakrivajući suze u očima.
„Pazi, nemoj me pojest'.Izgledaš kao onaj dinosaur kad otvori usta. Kako se zove, ono?“
„T-rex“, sjetila sam se. Nema smisla govoriti Tyrannosaurus rex. „Ali, nisi mi odgovorila na pitanje...?“, ozbiljno sam digla obrvu.
„Da, taj T-rex. I vjeruj mi, zbilja ne želiš znati gdje idem“, otpuhnula je.
„A, da. Zbilja ne želim.“, shvatila sam i okrenula se opet na drugi bok, okrećući joj leđa.
Vana je jedina koja me se ne plaši. U istoj sobi smo otkad znam za sebe i nikad nije ni pokušavala prikriti iznenađenje kad bi se slučajno 'teleportirala' na drugi kraj sobe, ili kad bi se nekim slučajem našla pokraj nje na krevetu kad bih se probudila. S vremenom na vrijeme se naviknula. Jednom me kad smo imale trinaest godina, pitala kako to napravim, a ja nisam znala odgovor. Ni sama ne znam, obično se to dogodi kad imam neke izražene osjećaje; živčanost ili pak, pretjerana sreća. I Vana je to znala, pa me nikad nije pokušavala razljutiti ili jako razveseliti. Znala je da ću se u istom trenutku nestati i pojaviti se na drugom mjestu. Nekad to bude samo dva metra dalje, a nekad se mogu i pojaviti na potpuno drugom kraju zgrade. Doma za napuštenu djecu, ustvari.
Zgađeno sam udahnula, dopuštajući da mi hladan zrak dopre do nosnica. Uz glasan trzaj sam se pridigla u sjedeći položaj i shvatila da je Vana već davno izašla iz sobe, te da je ostavila otvoren prozor. Vani je padala ljetna kišica, a tiho rominjanje me razbudilo. Ustala sam se iz kreveta, popravljajući pritom nabore na svojoj izbljedjeloj ljubičastoj spavaćici.
Sat je prikazivao da je točno 10 ujutro. A sranje, doručak je davno prošao. Izgleda da ću si opet morati kupovati burek u onim dobro neopremljenim pekarama. Otišla sam u malenu kupaonicu, predviđenu za dvije osobe, i ušla pod hladan tuš. Voda me smirila, opustila mi je mišiće. Nakon još nekoliko minuta uživanja pod ledenom vodom, izašla sam van u običnom ručniku. Znala sam da se Vana neće vratiti još barem dva sata, i mogla sam nesmetano hodati po sobi u ručniku, ne brinući se da će mi netko banuti u sobu. Oprala sam zube, dvaput, kako bih bila sigurna da sam sve uklonila.
Glasnim tapkanjem dopuzala sam do ormara od hrastovine i izvadila laganu plavu haljinu koja se širila od struka prema dolje. Obukla sam ju. Haljina mi je dosezala do koljena. Zadrhtala sam kad sam se sjetila koliko sam narasla od prošle godine. Tad mi je ova ista haljina bila trideset centimetara duža i nikako mi nije stajala, dok mi je sada savršeno prijanjala uz moje oblikovano tijelo. Okrenula sam se, ali zatim sam se ukopala na mjestu kada sam ugledala svoj odraz u visokom zrcalu kraj vrata.
Ne, ne svoj odraz. Svoj ožiljak na desnom ramenu. Zaprepašteno sam dodirnula znak mladog mjeseca, gledajući svaki detalj na njemu koji mi se pojavio. Zadivljeno sam uzdahnula diveći se plavim odsjajima. Moj ožiljak je neobjašnjivo sjao, kao da su u njega usađeni milijuni plavih kristalića koji su bili izloženi na suncu. Boja mi se savršeno stapala s tamnoplavom haljinom. Znala sam za to, naravno. Imala sam taj znak od rođenja, ali ne ovako. Uvijek je bio za nijansu svijetlije boje nego moja koža, ali nikad nije bio plav!
Osjetila sam vatru negdje duboko u sebi, po stoti put proživljavajući isti proces.
Ah, sranje! Ne opet!, viknula sam u sebi.
Vatra mi je stvarala neugodan osjećaj, ali nije boljelo. Zatvorila sam oči kako nebih dobila mučninu. Osjećala sam se kao da padam u neki ponor koji nema kraja. Kao da letim. A onda je to stalo, i otvorila sam oči, prepoznavajući mjesto na koje sam došla.
Bio je to potok, okružen šumom, koji se nalazio nedaleko od Doma. Tu sam dolazila kad bih htjela mira. Bilo je lijepo tu razmišljati, bez ometanja i bez pritiska. Obično bih sa sobom ponijela knjigu, naslonila se na jedno drvo, i čitala dok nebi pao mrak.
Bilo je prelijepo, to se nije moglo poreći. Potok je tiho žuborio zelenim proplankom, dok su iz šume, koja je okruživala potok i proplanak, dopirali zvuci jutarnje pjesme ptičica. Dan je bio savršen za Romea i Juliju, ali uz sebe nisam imala niti jednu knjigu. Uzdahnula sam, pažljivo se krećući prema vodi. Tek sam onda shvatila da je kiša davno prestala.
Čučnula sam uz potok, pazeći pritom da ne smočim haljinu, i pogledala svoj odraz. Tamnosmeđa kosa padala mi je niz ramena, gdje je još sjajio moj znamen, lagano se kovrčajući pri krajevima. Blijedi ten je dodatno naglašavao moje zelene oči i činio ih većima nego što doista jesu. Nisam izgledala loše, znala sam i za gore. Kosu nikad nebih češljala, osim kad ju operem, jer mi nikad ne bude zapetljana ili raščupana, čak niti kad ustanem iz kreveta. Bila sam... lijepa. Svatko bi to mogao zaključiti. Ne znam zašto, ali ljudi bi, kada bi me vidjeli, bježali od mene. Kao da sam im se činila opasnom, ili nešto slično. Legla sam na travu, ne obazirući se na Sunce koje mi je uporno ulazilo u oči. Sunčeve zrake su se odbijale od moje tijelo. Toplina mi je godila.
Zaspala sam uz nježan vjetar koji mi je mrsio kosu.
***
Probudio me neugodan osjećaj da me netko gleda. Bilo je oko 4 sata popodne, a ja sam bila itekako gladna. Pogledala sam oko sebe; potok je nastavio teći svojim ritmom, Sunce više nije sjalo onoliko jako, a šuma je izgledala... normalno? Je li to bila prava riječ? Možda mi je izgledala više hladno. Kao da nema niti jednog bića u šumi. Nisam čula niti jedan cvrkut vrabaca, ali niti jedan šum vjetra. Kao da je vrijeme stalo. Zabrinuto sam odmahnula glavom.
Sve je to normalno, pokušala sam se oraspoložiti, ali sam i dalje nastavila uplašeno gledati prema tmurnoj šumi.
Prekinuo me grubi zvuk kruljenja iz mog trbuha. S očitim negodovanjem sam se ustala, spremna da pođem natrag u Dom.
Ali onda sam je ugledala. Stajala je tik do potoka, ali s druge strane. Gledala je u vodu, sa zamućenim pogledom u očima. Bila je daleko, ali ne toliko daleko da me nije mogla vidjeti. Ustala sam se, pazeći da ne napravim nikakav šum, te se sakrila iza drveta. Imala je ravnu, crnu kosu do struka, koja joj je lelujala oko ramena. Izgledala je kao prizor iz bajke, samo da na sebi nije nosila iznosane jeans hlačice i majicu koja joj je otkrivala jedno rame. Majica joj je bila poderana, a na nogama nije imala ništa. Imala je savršenu figuru, tako da je to upotpunila. Bila je blijeda, ali opet joj ništa nije nedostajalo. Bosa stopala je umočila u vodu. Pogledala sam malo iza nje, misleći kako se izula, ali nigdje u travi nisam mogla razaznati nikakav par cipela. S namjerom da opet pogledam u nju, ruka mi se otkliznula i bubnula sam na tlo. Ona je brzim pokretom glave, bržim nego što bi bilo moguće, pogledala u mene.
Zaprepastila sam se kada sam vidjela srdžbu u njenim crnim očima kad je shvatila da sam ju gledala. Gipkim koracima izašla je iz vode i brzinom svjetlosti nestala među drvećem.
Ali prije nego što je nestala, ugledala sam već poznato plavo svjetlucanje s njezinog ramena koje je otkrivala njena majica.
|
